Dijete kao digitalni sadržaj? (Epizoda 5)

Analizirajući današnji moderni digitalni prostor postavlja se pitanje da li roditelj može posmatrati svoje dijete kao digitalni sadržaj? Neki roditelji su aktivniji od drugih u digitalnom prostoru, tako da njihovo dijete može ostvariti značajno digitalno prisustvo na raznim digitalnim platformama i prije nego što uspije naučiti vezati cipele ili brojati do deset. Koliko god bilo lijepo podijeliti dostignuće djeteta u digitalnom prostoru objavljivanjem fotografije ili video snimka, postavlja se pitanje može li to naštetiti djetetu u godinama koje dolaze, pošto svaka objava fotografije ili video snimka utiče na formiranje takozvanog digitalnog otiska djeteta, koji može uticati na njegovu budućnost.

DIJETE KAO DIGITALNI SADRŽAJ

Negdje izgubljen u ormaru nalazi se muzej uspomena – porodični foto album pun nostalgičnih priča iz prošlosti, među kojima ima i lijepih trenutaka, ali i sramnih slika iz djetinjstva. Za generacije koje su prethodile Internetu, ti otisci prošlosti su rijetko kada ugledali svjetlost dana, a i kada jesu, to je bilo na privatnim okupljanjima. Međutim, za današnju djecu stvari su drugačije, jer je sa razvojem digitalne tehnologije došlo i do pojave digitalne kulture koja je transformisala način na koji roditelji dokumentuju život svog djeteta i omogućila im na kraju da te trenutke dijele sa mnogo većim brojem ljudi u javnom digitalnom prostoru.

Teško je reći šta podstiče roditelje da dijele sadržaje o svojoj djeci, ali vjerovatno to uključuje nekoliko faktora kao što su želja za povezivanjem i odobravanjem od strane prijatelja ili članova porodice kroz korištenje digitalnih platformi. Jedno istraživanje je pokazalo da roditelji beba kroz dijeljenje sebi olakšavaju društvenu izolaciju koja dolazi sa ovim periodom života, kroz želju za međuljudskom vezom. U drugom istraživanju je utvrđeno da nove majke pozitivne komentare vezane za objave fotografija svog djeteta prihvataju kao potvrdu da su dobre majke i osjećaju podršku.

Iz ovoga se možda može zaključiti da je najviše slika u digitalnom prostoru iz perioda kada su djeca bebe ili mališani, međutim i roditelji adolescenata takođe dijele informacije o svojoj djeci u digitalnom prostoru. Motivacija roditelja u ovom periodu života njihove djece se odnosi na iskazivanje ponosa na dostignuća djece i informisanje prijatelja i porodice o njihovim životima.

Treba razumjeti da mnogi roditelji dijeljenje informacija o svom djetetu u digitalnom prostoru vrše sa pozitivnom namjerom, ali isto tako oni možda ne razumiju u potpunosti opasnosti dijeljenja fotografija svoje djece u digitalnom prostoru.

 

RIZICI DIJELJENJA

Za početak, roditelji ne treba da se plaše ili da se u potpunosti suzdržavaju od dijeljenja, ali je ključno da budu obaviješteni o rizicima. Roditelji možda smatraju da fotografije ili video snimke dijele privatno na društvenim medijima kroz kratkoročne objave za odabranu publiku, međutim korisnici mogu napraviti snimke ekrana, hakovanje naloga može te informacije učiniti dostupnim svima na Internetu, sramotne objave mogu progoniti djecu kroz digitalno nasilje, a digitalni predatori mogu pratiti sve objave i na taj način otkriti lokaciju djeteta. Postoji mnogo zabrinutosti i potencijalnih opasnosti koje roditelji trebaju uzeti u obzir prije nego što objave fotografije ili video snimke svoje djece u digitalnom prostoru.

 

Sigurnost

Brzom pretragom na društvenim medijima, zainteresovana osoba može da sazna nečije puno ime. Pogledom na nekoliko objavljenih fotografija na profilu ili profilima može doći do saznanja gdje ta osoba radi ili živi. Dalje, malo detaljnijom pretragom može da sazna gdje ta osoba stanuje ili ko joj je poslodavac, sa kim živi ili ko su kolege sa kojima ta osoba radi. A sada neka svaki roditelj pokuša da zamisli da neko ovo uradi sa dostupnim sadržajem o djeci koji su objavili na svom profilu. Stoga, roditelji moraju da obrate pažnju da kada podijele fotografiju ili snimak svoga djeteta sa previše ljudi ili to objave na društvenim medijima oni tim postupkom povećavaju šanse da će informacije o njihovoj djeci doći do neprikladnih osoba a da to oni i ne znaju. Ovo izaziva veliku zabrinutost kada je u pitanju bezbjednost djece u digitalnom prostoru ali i uopšte.

 

Krađa identiteta

Roditelji možda ne vode računa o tome da ako na društvenim medijima podijele informacije kao što su puno ime djeteta, kućna adresa ili datum rođenja, da te informacije mogu omogućiti zlonamjernim akterima da iskoristite te podatke za krađu identiteta djeteta. Zlonamjerni akteri kradu digitalni identitet djeteta potom od njega prave nešto što se sada naziva sintetička krađa identiteta. Uzimajući stvarne informacije o djetetu, uparuju ih sa nečijim drugim stvarnim ili izmišljenim podacima stvarajući na taj način vještačku osobu.

Tako stvorenu vještačku osobu oni mogu iskoristit za razne zlonamjerne radnje što može napraviti velike probleme u budućem životu djeteta čije stvarne podatke su ukrali. Roditelji treba sada da zamisle situaciju kada njihova djeca počnu da koriste dokumente za ostvarivanje svojih građanskih prava, pa saznaju tek sa 18 godina da su bili žrtve krađe identiteta u trenutku kada treba da traže stipendiju, kada pokušaju podići kredit u banci ili nešto treće.

Ovo generalno nije bio problem do pojave društvenih medija, međutim danas je digitalna krađa identiteta djeteta rastući problem. Neke slobodne procjene stručnjaka pokazuju da svaka pojedina objavljena privatna informacija o djetetu povećava šansu za tri puta da dijete postane žrtva krađe identiteta.

Digitalno kindapovanje

Roditelji moraju biti svjesni da je Internet ogroman sistem sadržaja i svjetska zajednica sa 5 milijardi korisnika, prema podacima iz maja 2022. godine. U tom ogromnom i kompleksnom sistemu veoma je teško pratiti gdje fotografija djeteta može da završi. Nije uopšte neobično da se objavljene fotografije djeteta koriste neovlašteno u reklamne svrhe, za pravljenje lažnih profila ili na Internet stranicama koje promovišu pedofiliju na mračnom Internetu. Naziv za ovu pojavu je digitalno kidnapovanje i definiše se kao preuzimanje i zloupotreba fotografija.

 

Predatori

Objavljivanje fotografije djeteta ili dijeljenje informacija o njemu možda roditeljima ne izgleda štetno, ali važno je da imaju na umu da kada fotografija ili informacija bude objavljena u digitalnom prostoru, čak i uz stroga podešavanja privatnosti, svako može da im pristupi. Zato se roditeljima ne preporučuje geografsko označavanje kuće u kojoj stanuju, škole djeteta ili nekog drugog mjesta koje dijete posjećuje, jer to može da stvori trag kretanja djeteta.

Dijeljenjem omiljenih mjesta koja dijete posjećuje, imena djeteta i drugih informacija, može omogućiti predatorima da se pojave na tim mjestima i da se ponašaju kao da znaju roditelje ili dijete, što može dovesti do napada, potencijalnih otmica ili seksualne eksploatacije. Roditelji treba da obrate pažnju i na pozadine fotografija, jer potencijalne opasnosti po dijete nastaju i kada predator može prepoznati gdje dijete živi ili gdje se kreće na osnovu uličnih znakova ili naziva preduzeća.

 

Digitalno nasilje

Društveni mediji mogu roditeljima ponekad nametnuti osjećaj takmičenja koji ih poslije uvuče u začarani krug hvalisanja ili stvaranja sadržaja o svojoj djeci. U takvoj situaciji roditelji mogu da objave i neke intimne detalje dječijeg života, kao što su slom, neuredno jedenje ili nespretno ponašanje djeteta, a onda ove intimne i ranjive situacije iz života djeteta postaju javno dostupne svima. Iako roditelji možda te objave zamišljaju i doživljavaju kao bezbrižan sadržaj, one mogu dijete izložiti sramoti i potencijalnom ismijavanju vršnjaka.

To ismijavanje vršnjaka u digitalnom svijetu može da preraste u digitalno nasilje kod kojeg dolazi do eliminacije fizičkog aspekta nasilja nad djetetom, ali isto tako dolazi do mnogo jačeg psihičkog nasilja koje uz sve dostupne resurse digitalnih tehnologija može da ide mnogo dalje i mnogo brže nego ikada do sada. Ono može podrazumijevati zastrašivanje, obmanjivanje, uznemiravanje, ponižavanje, ucjenjivanje, pa čak i lažno oponašanje i predstavljanje. Zbog nepredvidljive prirode Interneta, digitalno nasilje može pratiti dijete kroz svaki aspekt njegovog života.

Djeca koja postanu žrtve digitalnog nasilja često se osjećaju zarobljeno i bez izlaza, uz stalni osjećaj nesigurnosti, straha i anksioznosti, što može dovesti do ozbiljnih i često dugotrajnih mentalnih problema. Sram, krivica ili osjećaj osude mogu natjerati dijete da se izoluje od porodice i prijatelja i tako učini nastalu situaciju još manje podnošljivom. Teški slučajevi digitalnog nasilja mogu dovesti do toga da dijete počne koristiti alkohol ili drogu ili čak dovesti do samopovređivanja ili samoubilačkih misli.

SUKOB INTERESA

Razna istraživanja pokazuju da je skoro 90% djece starosti do dvije godine prisutno u digitalnom prostoru zbog aktivnosti svojih roditelja. To znači da roditelji oblikuju digitalne identitete svoje djece mnogo prije nego što djeca počnu da razmišljaju o tome kako žele da budu predstavljena u digitalnom prostoru. Iako ne postoje naučni dokazi koliko to dugoročno utiče na djecu, postoji mogućnost da bi to moglo igrati značajnu ulogu na djecu u pronalasku svog identiteta.

 

Digitalni identitet

Djeca razvijaju svoj identitet tokom adolescencije, tokom koje vrše eksperimentisanje sa samoprezentacijom, kako u stvarnom životu tako i u digitalnom prostoru. Međutim, ako su roditelji već uspostavili digitalni identitet djeteta kroz svoje objave u kojima je ono glavni sadržaj, određene osobe – porodica i prijatelji koje su pratile taj sadržaj mogle su formirati specifične percepcije o djetetu, što može uticati individualni osjećaj djeteta i njegovu nezavisnost.

Ovo može biti veoma značajno ako se digitalna slika koju su o svom djetetu napravili roditelji u digitalnom prostoru razlikuje od slike koju djeca u ovom periodu pokušavaju da stvore za sebe. Kao posljedica toga, ako su roditelji dijelili informacije koje su sramotne ili koje djeca ne žele da budu otkrivene, to može dovesti do toga da djeca uskraćuju informacije o svojim životima roditeljima kako bi mogla bolje da kontrolišu šta se može objaviti o njima. Ovo znači da bi roditeljsko dijeljenje informacija moglo da bude izvor nesuglasica između roditelja i djece.

Djeca žele da budu vlasnici svoje digitalne slike i osjećaju se sabotirano od roditelja kada oni pretjerano dijele njihovu intimu. Ovo se dešava zbog toga jer djeca već imaju digitalne otiske koji su stvoreni za njih kada su bili veoma mali. To pokazuje da bi roditelji trebalo da razmišljaju o tome od rođenja djeteta pa nadalje ili čak i prije rođenja djeteta, uzimajući u obzir potrebe privatnosti i bezbjednosti svoje djece. Sve dok oni sami ne preuzmu svoje digitalne identitete, roditelji su odgovorni za zaštitu njihovih digitalnih otisaka.

 

Uticaj na budućnost

Roditelji moraju biti svjesni da sadržaj koji se podijelili u digitalnom prostoru tu ostaje zauvijek, čak iako se originalna objava obriše. Kako djeca rastu, digitalni otisak koji su stvorili njihovi roditelji prati ih i u odraslom dobu i može da utiče na njih lični i profesionalni život. Fotografije, video snimci i informacije koje su njihovi roditelji dijelili tokom njihovog odrastanja mogu se pojaviti u budućnosti i uticati na njihov život. Budući poslodavac, novi poznanici ili potencijalni romantični partneri mogu doći do tog sadržaja koji će im oblikovati percepciju i sudove o osobi na osnovu roditeljskih objava iz prošlosti.

 

ZAŠTITA

Digitalni prostor može biti izuzetno toksičan i opasan, zbog čega se roditelji moraju potruditi da zaštite svoju djecu. Veoma je teško procijeniti i odrediti dugoročan uticaj onog što roditelji dijele o svom djetetu i roditelji to nikada neće moći znati. Kako bi donekle zaštitili svoju djecu prilikom objava sadržaja o njima, roditelji moraju pratiti sljedeće preporuke:

• Prije objave, roditelji bi trebalo da stanu i razmisle. Jednostavno postavljena pitanja “Da li ovo stvarno trebam podijeliti?” ili “Može li ovo narušiti privatnost ili osjećanja moga djeteta sada ili u budućnosti?” mogu biti korisni mehanizmi kontrole objave sadržaja,
• Roditelji bi trebalo da traže saglasnost svoga djeteta prije nego što nešto objave, što na kraju stvara odnos poštovanja i oblikuje digitalnu odgovornost kod djeteta. U slučajevima kada se objavljuje grupna fotografija na kojoj se nalaze druga djeca, poželjno je tražiti dozvolu i od roditelja i od djeteta,
• Treba razmisliti o privatnosti unutar porodice, pa u skladu sa tim ograničiti dijeljenje previše informacija o načinu funkcionisanja porodice, bilo da se radi o dobrim ili lošim stranama. Dijeljenje porodičnih problema ili zajedničkih trenutaka sa djetetom moglo bi da izazove sram kod djeteta i naškodi odnosu roditelj – dijete,
• Povremeno preduzeti pospremanje digitalnog prostora vodeći računa o dobrobiti, bezbjednosti i privatnosti djeteta – sadašnjoj i budućoj – i proći kroz digitalne medije brišući sve informacije, fotografije i video snimke koji ne moraju da budu tu,
• Razgovor sa djetetom o slobodi izražavanja može mu mnogo pomoći u korištenju digitalnog prostora. Svaka osoba koja koristi digitalni prostor može očekivati osnovne slobode, a to uključuje i djecu. To se najviše odnosi na pravo na privatnost i na način kako se ono primjenjuje u digitalnom prostoru. Djecu treba upoznati i sa kolektivnim digitalnim odgovornostima kao što su poštovanje drugih, pametno dijeljenje sadržaja, legalno preuzimanje, ispravno citiranje i prijavljivanje rizičnog ponašanja ili sadržaja.

ZAKLJUČAK

Kada se govori o djeci kao digitalnom sadržaju, roditelji se moraju zapitati kako bi se oni osjećali kada bi uloge bile zamijenjene. Roditelji moraju u svakom trenutku biti svjesni da oni stvaraju digitalni otisak djeteta bez njegovog pristanka i da imaju veliku odgovornost da dijete postave na put uspjeha u životu. Iako roditelji ne griješe što žele da objavljuju stvari o svojoj djeci u digitalnom prostoru, oni moraju preduzeti sve mjere predostrožnosti prije nego što to urade. Ne smiju da dijele nikakve lične ili intimne detalje o djetetu za koje bi mogli pretpostaviti da mogu da utiču na njih na bilo koji način. O tome je bilo riječi u tekstu iznad.

Učenje i praćenje najboljih praksi za bezbjednost u digitalnom prostoru, kao i podučavanje djeteta o opasnostima i bezbjednosnim praksama, može pomoći roditeljima da naprave dobar izbor kada je u pitanju bezbjednosti djeteta kako u  fizičkom tako i u digitalnom svijetu. Roditelji ne moraju da prestanu da dijele te trenutke sa drugima, samo treba da vode računa o odabiru platformi za dijeljenje sa malim brojem ljudi, gdje će se osjećati prijatno u podešavanjima privatnosti u digitalnom okruženju.

Dijete i toksični digitalni sadržaj (Epizoda 4)