Društveni mediji: Smrt istine (Epizoda 7)

Platforme društvenih medija bez svake sumnje nude obilje informacija, mogućnosti komunikacije i zabave, ali uz to dolazi i problem netačnog i omamljujućeg sadržaja. Problem je, što je objavljivanje i dijeljenje obmanjujućih ili lažnih informacija, poznatih kao dezinformacije, vrlo lako, a uz to, njihovo objavljivanje i dijeljenje je veoma teško spriječiti, poništiti ili kontrolisati.

SMRT ISTINE

Društveni mediji su omogućili potpunu promjenu načina ponašanja u međusobnoj povezanosti globalne populacije, što je ponudilo mnoge prednosti, ali nažalost to je donijelo i mnogo nedostataka. Gledano unazad, tokom protekle decenije, širenje dezinformacija na društvenim medijima postalo je problem sa kojim se suočava društvo, kultura, crkva, pa čak i politika. Nekad je mišljenje formirano na osnovu istine, dok danas živimo u svetu u kome je mišljenje potisnulo autoritet istine i polako demonstrira njenu sporu smrt.

Objave na društvenim medijima koje su često pune dezinformacija ili slabo informisanih mišljenja, zahvaljujući fantastičnim naslovima, komentarima korisnika i algoritmima društvenih medija svakodnevno se nameću korisnicima kao prvi izbor. Tako da u doba kada istina više nije objektivna, mišljenje je temelj subjektivne istine svakog korisnika. Više se ne koristi izraz “istina”, već se odbacuje u modernoj komunikaciji i počinju se koristiti izrazi kao što su “moja istina” ili “tvoja istina”.

Posmatrajući trenutno stanje, činjenica je da korisnici više ne traže vijesti u potrazi za istinom, već one portale i platforme čija je percepcija istine u skladu sa njihovim mišljenjem. Takođe, korisnici na društvenim medijima često dobijaju nove pratioce samo zato što ne osporavaju stavove tih korisnika, nego ih čak i jačaju. Čak i u pogledu akademskog obrazovanja, kulture i vjerskih izbora, korisnici na društvenim medijima traže mjesta gdje se njihove vrijednosti slave, a ne suprotstavljaju.

Sigurnosni analitičari se slažu u tome da korisnici vide toliko dezinformacija, samo zato što platforme društvenih medija nemaju stvarnog interesa da ih zaustave. Jednostavno rečeno, dezinformacije dobijaju klikove – klikovi znače profit, a u brisanju dezinformacija i sprečavanju zlonamjernih aktera da ih postave nema koristi. Činjenica je da digitalni mediji profitiraju što je sadržaj šokantniji, jer više korisnika ima interakciju sa njim i to je ono što društveni mediji očekuju i traže od korisnika – da reaguju na sadržaj. Da li je to istinito ili ne, to je manje važno, važan je broj korisnika koji reaguje na njega. Tu je i stvar anonimnosti koja se zloupotrebljava od strane korisnika, a posebno je izražena zloupotreba kod korisnika koji su društveno i politički odgovorni, jer im omogućava da bez posljedica šire lažne informacije kako bi ostvarili svoje ciljeve i manipulisali javnim mišljenjem.

 

Post-istina

Posljedice svega navedenog su vidljive u današnjem modernom društvu gdje ne postoje jasne razlike između istine i laži, što je dovelo do nastanka pojma post-istina. Ovaj pojam se odnosi na stanje u kojem ljudsko društvo ima manje povjerenja u ono što je objektivna istina, jer umjesto toga na njega utiču emocionalna ili lična uvjerenja ili pogrešne tvrdnje.

Po definiciji, post-istina je situacija u kojoj je veća vjerovatnoća da će ljudi prihvatiti argument zasnovan na njihovim emocijama i uvjerenjima, a ne na osnovu činjenica. Ovo je veoma značajan problem, jer bez zdrave društvene debate korisnici društvenih medija mogu proći kroz život vjerujući u laži, čak da toga i nisu svjesni. U nastavku će biti navedeni neki od očiglednih primjera kako su društveni mediji direktno učestvovali i izazvali smrti istine.

 

Geografske barijere

Koncept društvenih medija je omogućio laku komunikaciju i brže povezivanje ljudi, što je dovelo do rušenja geografskih barijera. Na prvi pogled, rušenje geografskih barijera je pozitivna stvar, međutim u dubini to je izazvalo gubitak osjećaja za istinu kod korisnika društvenih medija.

Uslovni nestanak geografskih barijera između korisnika društvenih medija je doveo do mješavine različitih kultura, politika i vjerskih ideologija koji se bore jedni protiv drugih. To je omogućilo da propaganda iz različitih kultura i o različitim kulturama u kombinaciji sa kampanjama uticaja iz različitih zemalja, ima mogućnost direktnog uticaja na korisnika i njegovu percepciju istine.

Manipulacija brojevima

Brojevi su jednostavni za tumačenje i zbog toga lako mogu uticati na to kako korisnici doživljavaju interakciju sa sadržajem na društvenim medijima. U situaciji kada je pokrenuta rasprava između korisnika “X” i korisnika “Y”, i ako korisnik “X” ima 1000 lajkova, a korisnik “Y” samo 100, skoro svi korisnici će se okrenuti ka korisniku “X” jer ima više “odobravanja” od strane drugih korisnika.

U ovoj situaciji je problem što većina korisnika u odsutnom stanju samo prelazi preko sadržaja i uzima odnos brojeva kao gotovu činjenicu, u odnosu na korisnike koji su duboki mislioci, gdje bi ovo imalo manji uticaj na njih, jer oni gledaju dalje od brojeva fokusirajući se na stvarne komentare.

Gađanje emocijama

Istraživačke studije su pokazale da će korisnici najvjerovatnije da objave ili podjele ničiju objavu ako je to nešto što izaziva šok, bijes ili strah, nego bilo šta drugo na društvenim medijima. Ova negativnost ima svoju funkciju u evoluciji čovjeka i gledano kroz ljudsku psihologiju, informisanost lošim vijestima može čovjeka učiniti da se osjeća spremnijim i bolje opremljenim da predvidi opasnost.

Platforme društvenih medija su dobro upoznate sa ovim reakcijama korisnika i dozvoljavaju takav način kreiranja sadržaja na svojim medijima kako bi zadržali pažnju korisnika. To znači da će korisnicima prikazivati sadržaj koji stavlja prioritet na emocionalne okidače koji će ih kroz psihološku reakciju natjerati da konzumiraju sadržaj.

Korisnici moraju biti svjesni, da im je u prirodi, da prilikom pregledanja sadržaja na društvenim medijima budu podložni emocionalnom sadržaju, posebno onom sa negativnim emocijama. Globalno posmatrano, lako je uočiti kako ovaj efekat može da dovede do objava koje su manje zasnovane na istini, a više emocionalnim okidačima koji izazivaju lične reakcije kod korisnika stvarajući subjektivnu istinu.

Ciljno informisanje

Samo kreiranje korisničkog naloga ostavlja društvenim medijima podatke kao što su ime, datum rođenja, geografska lokacija i lična interesovanja. Korisnici nisu često svjesni, ali korištenje društvenih medija može omogućiti ovim platformama saznanja o njihovim stavovima, koji obuhvataju osjećanja i emocije, a to se postiže mjerenjem reakcije kako se korisnici osjećaju u vezi sa određenim porukama i sadržajem.

Ovi podaci o sklonostima korisnika na društvenim medijima otkrivaju kako korisnik podržava različite ideje, aktivnosti i sadržaje, kao što su politika, hrana, žanrovi zabave i vjerska uvjerenja. Sve informacije se zatim prikupljaju i sortiraju po segmentima korisnika, koje trgovci podacima prodaju svim zainteresovanim stranama.

Korisnici se trebaju samo zapitati koliko su često bili izloženi kvizovima, objavama ili anketama koje su u pozadini imale tajni zadatak da dođu do određenih informacija kroz reakcije i komentare. Jedan od najboljih primjera ovo ga je Cambridge Analytica skandal, gdje je ova kompanija kroz kviz ličnosti preko društvene mreže Facebook, prikupila podatke preko 85 miliona korisnika koje je poslije iskoristila za ciljno oglašavanje u političkoj kampanji.

 

Uticaj botova

Bot je skraćeni naziv za softverskog robota,odnosno vještački inteligentnog softverskog agenta, koji ima ulogu da zamjeni rad čovjeka u virtualnom svijetu. Botovi su dugo prisutni na društvenim medijima i situacija sa njihovom upotrebom se samo pogoršava. Oni mogu biti podešeni da automatski zakazuju objave ili da stupaju u kontakt sa drugim korisnicima na osnovu riječi okidača i da na kritičke objave postavljaju pozitivne komentare, a na negativne komentare reaguju negodovanjem i odbranom. Na ovaj način, njima se pokušava uticati na javno mišljenje na više društvenih medija, samim tim i na veći broj korisnika.

Mnoge platforme društvenih medija su se bavile ovim problemom uz manje ili više uspjeha zbog gubitka korisnika i profita od oglašavanja, ali botovi postaju sve sofisticiraniji i prikriveniji kako vreme prolazi.

 

Eho komore

Eho komora je termin koji u digitalnom prostoru predstavlja okruženje u kojem se korisnik susreće samo sa informacijama ili mišljenjima koja održavaju ili osnažuju njegova sopstvena uvjerenja, što na društvenim medijima podrazumijeva kroz ograničavanje izloženosti različitim perspektivama i favoriziranju i jačanju pretpostavljenih narativa i ideologija.

Za efekat eho komore, najviše su zaslužni algoritmi koji koriste društveni mediji kako bi zadržali korisničku pažnju na sebi što duže vremena. Algoritmi idu i korak dalje, tako što korisnicima prikazuju više sadržaja koji je sličan njihovim interesovanju, a izbjegavaju prikazivanje sadržaja na za koje korisnik nije prokazao očekivanu reakciju. Tu je i preporuka sadržaja drugih korisnika za koje postoji vjerovatnoća da će ih korisnik podržati na osnovu prethodno prikupljenih podatka o ponašanju korisnika na društvenom mediju. Korisnicima se korištenje algoritama predstavlja kao alat koji će im uvijek prikazivati sadržaj baziran na popularnosti, odnosno onaj sadržaj koji privlači većinu korisnika.

To je zato što društveni mediji koriste i društvenu psihologiju u svom funkcionisanju i oslanjaju se na ljudsku predodređenost da prate gomilu. To dovodi do gubitka kritičkog mišljenja kod korisnika, jer im se kroz upotrebu društvene psihologije usađuje ideja da je nešto ispravno samo zato što je popularno.

Političko sredstvo

Ako političari nešto znaju stvarno dobro raditi, to je spinovanje – objavljivanje priče ili informacije koja će javnost okrenuti na onu stranu koja odgovara interesima onih u čijem se interesu objavljuju informacije.

Političari i menadžeri političkih kampanja su se aktivirali na društvenim medijima kako bi unaprijedili domete svojih kampanja u pokušaju da prikupe što birača. Društveni mediji su im omogućili da uokvire istinu na način koji odgovara njihovom ciljevima, što znači da tu postoji više prostora da ljudi budu dezinformisani. Ovakav način upotrebe društvenih medija je jedan od očiglednih načina podjele ljudskog društva.

Naravno, društveni mediji funkcionišu dvosmjerno, pa na svaku objavu političara na društvenim medijima, korisnici imaju mogućnost da odgovore i ospore njegove tvrdnje. Međutim, problem je u tome što odgovori ne dolaze uvijek tako brzo kao originalna objava. Odgovori korisnika društvenih medija nemaju finansijsku podršku koja će povećati njihovu vidljivost, kao u slučaju sponzorisanih objava koje političari mogu priuštiti. U mnogim slučajevima, čak i korisnici ospore objavu političara ili njegovog tima, šteta je već možda napravljena.

 

Prepoznavanje laži

Objavljivanje i dijeljenje obmanjujućih ili lažnih informacija vrlo lako, a njihovo sprečavanje, poništavanje ili kontrolisanje je veoma teško. U datoj situaciji, za korisnike je najbolje da obmanjujuće ili lažne informacije prepoznaju. Ovo možda zvuči jednostavno, ali nije tako lako kao što zvuči, jer se dezinformacije često predstavljaju kao vesti ili činjenice. Na društvenim medijima, previše je uobičajeno da neko koristi samo jedan izvor da iznese ili potkrijepi argument, zanemarujući sve druge činjenice, što dovodi do širenja dezinformacija. Ako informacije potiču od jedne osobe, to je mišljenje — a ne činjenica, a problem se pogoršava, jer to kruži putem društvenih medija.

Postoje situacije kada dezinformacija nestane zbog nerazumijevanja i nesporazuma, ali i situacije kada je to namjerno dizajnirana. Zbog toga, loše informacije se mogu podijeliti na nenamjerne i namjerne, gdje su ove posljednje mnogo opasnije. Korisnici treba da znaju da postoje načini da se brzo uoče dezinformacije, uključujući i koliko je izvor informacija vjerodostojan – ne samo na trenutnu temu, već i na događaje i priče iz prošlosti. Drugim riječima, ako je izvor na društvenim medijima griješio u prošlosti, njegove informacije treba uzeti u obzir sa rezervom. Korisnici koji konzumiraju određene informacije na društvenim medijima trebalo bi sebi da postave jednostavna pitanja:

 

• Ko je objavio informacije? Kada se govori o tome ko je objavio informacije, korisnici treba da obrate pažnju na pojedinca ili organizaciju koji stoje iz toga u smislu kvalifikacija i potencijalne pristrasnosti.
• Kakve informacije je osoba ili portal do sad objavljivao? U ovom slučaju treba voditi računa da li je objavljena informacija zasnovana na nekim studijama ili informacijama iz nauke, odnosno da li je to objava o jednom specifičnom slučaju ili u pitanju anegdota.
• Koja je namjera stoje iza objavljene informacije? Ovdje treba voditi računa o tome da li je namjera objave razmjena informacija, da li  se pokušava nešto prodati ili je cilj izazivanje straha i nepovjerenja. Dezinformacije obično žele onog ko ih konzumira da gurnu u jednom ili drugom pravcu, odstupajući od svrhe dijeljena informacija.

 

ZAKLJUČAK

Iako ništa od ovoga nije dokaz, razmatranje ovih pitanja zajedno može pomoći da se lakše utvrdi da li su objave na društvenim medijima namijenjene širenju dezinformacija. Na kraju, glavni način provjere tačnosti informacija je pregledanje više izvora koji se bave istom informacijom. Ako su informacije konzistentne u više, vjerodostojnih izvora onda su to vjerovatno pouzdane informacije zasnovane na dokazima.

Društveni mediji: Problemi privatnosti (Epizoda 6)