Sajber predviđanja za 2026. godinu

Pred početak 2026. godine idealno je vrijeme za sajber predviđanja, jer pejzaž sajber bezbjednosti postaje dinamičniji nego ikada. Digitalne prijetnje razvijaju se istom brzinom kao i tehnologije, pa granica između napada i odbrane postaje sve tanja. Organizacije širom svijeta suočavaju se sa izazovom da usklade inovaciju i sigurnost, dok zlonamjerni akteri koriste vještačku inteligenciju i automatizaciju za sve naprednije napade. Prognoze koje slijede trebalo bi da oblikuju budućnost sajber bezbjednosti i definišu pravila igre u digitalnom ekosistemu.

SAJBER PREDVIĐANJA

Kako se približava 2026. godina, svijet sajber bezbjednosti ulazi u jedno od svojih najznačajnijih razdoblja. Brz razvoj tehnologija mijenja način na koji se štite podaci, modeli poslovanja i infrastruktura, dok se zlonamjerni akteri prilagođavaju istom dinamikom. Ono što je nekada bio zadatak uskih stručnih timova danas je pitanje u koje je uprava uključena veoma aktivno, jer povjerenje, jasnoća i stabilnost tehnoloških temelja postaju ključni pokazatelji otpornosti.

Istovremeno, pejzaž bezbjednosti postaje složeniji i nepredvidljiviji, oblikovan stalnim pritiskom propisa i zahtjevima tržišta. Organizacije su primorane da razmišljaju unaprijed, da sagledaju tokove koji će obilježiti narednu godinu i da pronađu načine kako da odgovore na nove izazove. Ovaj tekst donosi pregled uvida i pravaca koji će najvjerovatnije oblikovati budućnost sajber odbrane.

 

Promjena taktike ucjenjivačkog softvera

Posljednjih godina, šifrovanje ucjenjivačkim softverom (eng. crypto-ransomware) predstavljalo je značajnu prijetnju organizacijama širom svijeta. Ipak, u 2026. godini očekuje se da će ova vrsta zlonamjernog softvera gotovo nestati, prvenstveno zbog promjenljivih taktika koje koriste zlonamjerni akteri.

Tradicionalno, zlonamjerni akteri oslanjali su se na napade zasnovane na šifrovanju, zaključavajući podatke žrtava i zahtijevajući otkup u zamjenu za ključ za dešifrovanje. Međutim, napredak u pravljenju rezervnih kopija i vraćanju podataka učinio je organizacije otpornijim, pa je finansijska poluga koja je pokretala ovakve napade značajno oslabila.

Dodatno, stroža kontrola plaćanja otkupnine doprinijela je ovoj promjeni. U nekim državama plaćanje otkupnine sada podliježe obaveznim zahtjevima za prijavljivanje ili potpunoj zakonskoj zabrani, što otežava zlonamjernim akterima da nastave sa tradicionalnim metodama ucjenjivačkog softvera.

Zbog toga su zlonamjerni akteri primorani da prilagode svoje taktike kako bi ostale isplative. Fokus se sve više pomjera ka krađi podataka i iznudi, gdje se koriste slabosti u planovima organizacija za reagovanje na incidente. Ovaj pristup obuhvata krađu osjetljivih informacija, prijetnje njihovim javnim objavljivanjem, pa čak i prijavljivanje žrtava regulatornim tijelima ili osiguravajućim društvima.

Glavna briga kod ovakvog pristupa jeste mogućnost da povjerljive informacije procure u javnost ili budu dijeljene među zlonamjernim akterima. Posljedice takvih događaja mogu biti ozbiljne – od narušene reputacije, preko finansijskih gubitaka, do regulatornih kazni, uz dodatni rizik da zlonamjerni akteri iskoriste dobijene podatke za planiranje i izvođenje novih napada.

Prelazak na krađu podataka i iznudu označava značajno odstupanje od dosadašnjih taktika zasnovanih na šifrovanju. Ovaj novi pristup donosi jedinstvene izazove, jer zahtijeva od organizacija da prilagode svoj bezbjednosni stav i pripreme se za naprednije napade.

Da bi ublažile rizike, organizacije moraju dati prioritet zaštiti podataka i razviti mjere koje odgovaraju evoluirajućim prijetnjama koje predstavljaju zlonamjerni akteri. To podrazumijeva robusne mogućnosti pravljenja rezervnih kopija i vraćanja podataka, kao i planove odgovora na sajber prijetnje koji uzimaju u obzir potencijalna ugrožavanja.

Pored toga, potrebno je sprovesti mjere za sprječavanje neovlaštenog otkrivanja osjetljivih informacija, kroz politike i procedure koje se bave tim rizicima, uz obuku zaposlenih o pravilnom rukovanju i skladištenju povjerljivih materijala.

Organizacije bi trebalo da razmotre i ulaganje u programe obavještajnih podataka o prijetnjama, kako bi bile ispred novih trendova i taktika koje koriste zlonamjerni akteri. Na taj način mogu bolje da predvide i pripreme se za napade koji se očekuju u 2026. godini.

 

Samostalni zlonamjerni softver

Kako tehnologije krajnjih uređaja napreduju, zlonamjerni akteri sve češće koriste mogućnosti samog uređaja – agentne internet pregledače, neuronske procesorske jedinice (eng. neural processing units – NPU) i lokalne velike jezičke modele (eng. large language models – LLM) – da na licu mjesta oblikuju, prilagođavaju i preoblikuju zlonamjerni softver.

Tako nastaje nova klasa prijetnji koja pomjera fokus sa mrežnih kanala na unutrašnje tokove rada uređaja, čineći klasične mehanizme nadzora sporednim. Odbrana se suočava sa protivnikom koji na samom uređaju ima dovoljno kanala, snage i “razuma” da mijenja taktiku bez oslanjanja na spoljašnju podršku.

Ključno obilježje ovakvog softvera jeste samostalnost. Umjesto da zavisi od komandnih servera i prepoznatljivih obrazaca saobraćaja, on donosi odluke lokalno, prilagođava se raspoloživim resursima i prikriva tragove u svakodnevnim procesima uređaja. Zbog izostanka uobičajenih mrežnih pokazatelja i centralnih tačaka kontrole, otkrivanje se mora zasnivati na pažljivom praćenju ponašanja unutar krajnje tačke u realnom vremenu.

Agentni internet pregledači dodatno pojačavaju taj izazov. Oni mogu da orkestriraju zadatke, prikupljaju podatke, pokreću skripte i komuniciraju sa lokalnim modelima, sve unutar okvira legitimnih funkcija internet pregledača. Napad se ne oslanja na jasan lanac komandovanja, već na niz mikro-koraka koji izgledaju kao uobičajeno korištenje sistema. Zlonamjerni akter dobija prostor da “sklopi” štetan kôd na uređaju, da ga brzo izmijeni i prilagodi, a da pritom ostane u granicama očekivanog ponašanja aplikacije.

Uloga neuronskih procesorskih jedinica (NPU) i lokalnih velikih jezičkih modela (LLM) dodatno mijenja ravnotežu. Neuronske procesorske jedinice (NPU) omogućavaju brzu obradu i izvođenje složenih modela uz mali uticaj na performanse, dok veliki jezički modeli (LLM) daju napadu sposobnost donošenja odluka, formiranja kôda i prilagođavanja strategije bez izlaska na mrežu. Umjesto statičnih uzoraka, branilac se suočava sa protivnikom koji u hodu “razumije” okruženje, testira ograničenja i bira idući korak prema onome što zatekne u sistemu. Takva prilagodljivost zahtijeva da odbrana prati kontekst, a ne samo pojedinačne događaje.

Zbog toga organizacije moraju da pomjere težište sa reaktivnog odgovora na stalnu kontekstnu analizu. Potrebni su alati koji mjere bazno ponašanje sistema, uočavaju odstupanja u obrascima izvršavanja, pristupu resursima i međusobnoj interakciji procesa, a zatim povezuju te signale sa vjerovatnim namjerama aktera. Cilj je da se prekine “logika” napada čim se pojavi neuobičajena sekvenca koraka koja vodi do štete, umjesto da se reaguje tek kada je lanac već zaokružen.

Preispitivanje bezbjednosne strategije podrazumijeva tri pomaka: prvo, jačanje nadzora unutar uređaja kroz mjerenje ponašanja aplikacija, upravljanje pravima i ograničavanje međuprocesne komunikacije; drugo, usvajanje lokalnih analitičkih mehanizama zasnovanih na vještačkoj inteligenciji koji rade u realnom vremenu i uče specifičnosti okruženja; treće, unapređenje odgovora kroz brze i precizne kontrole koje zaustavljaju sumnjive tokove izvršavanja bez prekida legitimnog rada. Time branilac dobija sposobnost da otkriva i prekida napade koji ne ostavljaju jasan mrežni trag.

Kako se odbrana bude okretala ka modelima koji predviđaju ponašanje zlonamjernog aktera, naići će na protivnika koji svjesno izbjegava tradicionalne metode otkrivanja. Samostalni zlonamjerni softver na uređaju, potpomognut agentnim internet pregledačima, neuronskim procesorskim jedinicama (NPU) i lokalnim velikim jezičkim modelima (LLM), predstavlja vektor prijetnje koji se stalno mijenja i traži razumnu kombinaciju dubinskog nadzora, kontekstne analize i brzog odgovora. Organizacije koje na vrijeme razviju tu sposobnost biće u stanju da preduhitre napad ne zato što su vidjele poruku sa komandnog servera, već zato što su razumjele tok ponašanja koji vodi ka šteti.

 

Pojava samostalnih sajber napada

Dok samostalni zlonamjerni softver pokazuje kako pojedinačni programi mogu da djeluju nezavisno na krajnjem uređaju, sljedeći korak u evoluciji prijetnji jeste prelazak sa softverske samostalnosti na kompletne sajber napade koji se odvijaju bez ljudske intervencije. Posljednjih godina stručnjaci za sajber bezbjednost su upozoravali na potencijal raznovrsnih alata vještačke inteligencije da pomognu zlonamjernim akterima u sprovođenju različitih aspekata napada, a ta predviđanja se sada potvrđuju.

Iste mogućnosti koje pomažu preduzećima da automatizuju bezbjednosne tokove rada, zlonamjerni akteri koriste kao oružje da bi ih nadmašili. Ovo je ključna briga za branioce, jer naglašava potrebu za alatima za odbranu vođenim vještačkom inteligencijom, koji mogu da otkriju, analiziraju i saniraju istom brzinom kao i vještačke inteligencije zlonamjernog aktera. Ulog je visok, a gubitak podataka, operativni poremećaji ili uticaji na dostupnost usluga kritične infrastrukture samo su neke od mogućih posljedica.

Dvostruka namjena tehnologije vještačke inteligencije znači da će i branioci i zlonamjerni akteri vidjeti poboljšanja u performansama svojih mogućnosti. Ovo povećava ulog u sajber bezbjednosti, jer organizacije moraju da ulažu u napredne alate za odbranu kako bi ostale ispred novih prijetnji. Pritisak je na braniocima da razviju efikasne kontraprimjere protiv autonomnih sajber napada.

U 2026. godini mogla bi se vidjeti prekretnica, jer je za očekivati da će ovi sistemi početi samostalno da pokreću napade. Njihove mogućnosti su velike i raznovrsne: mogu da sprovode izviđanje i skeniranje ranjivosti brzinom mašine, identifikujući ulazne tačke za napad. Nakon toga slijedi bočno kretanje, gdje sistem pokretan vještačkom inteligencijom se kreće kroz ugroženu mrežu kako bi došao do osjetljivih područja ili podataka. Završna faza uključuje izvlačenje, kada zlonamjerni akter dobija vrijedne informacije iz ciljane organizacije.

Prvo ugrožavanje od početka do kraja koje izvrši vještačka inteligencija poslužiće kao poziv na buđenje za branioce koji su potcijenili tempo kojim modeli stvaralačke (eng. generative) i rasuđujuće (eng. reasoning) vještačke inteligencije prelaze iz alata u operatere. Ovi nezavisni sistemi rade sa neviđenom brzinom i efikasnošću, nadmašujući tradicionalne bezbjednosne mjere koje se oslanjaju na ljudsku intervenciju ili ručnu analizu. Stoga, organizacije moraju da prilagode svoju odbranu kako bi išle u korak sa novim prijetnjama.

Mogućnost pojave samostalnih sajber napada pokretanih vještačkom inteligencijom dodatno naglašava potrebu za robusnijim bezbjednosnim mjerama i boljim praksama upravljanja tehnologijom vještačke inteligencije. Kako ovi sistemi postaju sve napredniji, neophodno je da organizacije daju prioritet njihovom razvoju i primjeni na bezbjedan način. To uključuje zaštitne mjere koje sprječavaju neovlašteni pristup ili zloupotrebu alata zasnovanih na vještačkoj inteligenciji od strane zlonamjernih aktera, kao i stalno praćenje ponašanja sistema u realnom vremenu.

Samo kombinacijom tehnološke inovacije, odgovornog upravljanja i proaktivne odbrane moguće je ublažiti rizike i preduhitriti prijetnje koje prelaze iz samostalnog softvera u samostalne sajber napade. Time se zatvara krug: od lokalne samostalnosti softvera do punog spektra autonomnih napada, i nazad do odbrane koja razmišlja i reaguje u istom kontekstu i tempu.

 

Ugrožavanje lanca snabdijevanja

Jedan od ključnih aspekata evolucije poslovanja jeste sve veće oslanjanje organizacija širom svijeta na upravljane pružaoce usluga (eng. managed service providers – MSP), platforme u oblaku, softver kao uslugu (eng. software as a service – SaaS) i specijalizovane podizvođače.

Ove treće strane često posjeduju osjetljive podatke o poslovanju svojih klijenata, što ih čini privlačnim metama za zlonamjerne aktere koji žele da ugroze više organizacija odjednom. Posljedice uspješnog napada na upravljane pružaoce usluga (MSP) ili sličan subjekt mogu biti dalekosežne, sa desetinama kompanija koje mogu biti pogođene.

Sve veće oslanjanje na upravljane pružaoce usluga (MSP) i druge treće strane otvara i pitanje bezbjednosnog položaja samih tih organizacija. Zlonamjerni akteri mogu ciljati infrastrukturu upravljanih pružalaca usluga kako bi istovremeno dobili pristup sistemima više klijenata. To može izazvati lančani efekat kroz čitave industrije, dok ugrožene kompanije pokušavaju da obuzdaju i odgovore na incidente.

Kako se očekivanje da kompanije snose odgovornost za bezbjednosni položaj svog lanca snabdijevanja širi, organizacije će morati da preispitaju odnose sa trećim stranama. To može podrazumijevati uvođenje novih politika, procedura i tehnologija radi bolje vidljivosti nad kontrolama dobavljača i smanjenja mogućih rizika. U pojedinim slučajevima, to može zahtijevati i ponovno razmatranje postojećih ugovora ili sporazuma o uslugama.

Tradicionalni pristup upravljanju rizikom dobavljača zasnivao se na statičkoj dokumentaciji i upitnicima koje dostavljaju dobavljači. Međutim, ovaj metod više nije dovoljan u današnjem dinamičnom okruženju prijetnji. Organizacije sada moraju zahtijevati stalnu vidljivost nad kontrolama dobavljača, umjesto da se oslanjaju isključivo na povremene procjene ili samostalno prijavljene informacije. Ova promjena zahtijeva proaktivniji i kontinuiran pristup upravljanju rizikom dobavljača.

Kao odgovor na promjenljivo okruženje prijetnji, stručnjaci za sajber bezbjednost moraće da prilagode svoje strategije. To može uključivati primjenu naprednijih alata za nadzor ili razvoj novih metodologija za procjenu bezbjednosnih kontrola dobavljača. Kako ulozi postaju sve veći, organizacije moraju da daju prioritet stalnoj vidljivosti nad poslovanjem trećih strana kako bi ostale korak ispred novih prijetnji.

 

Izazov kvantnog računarstva

Kada se razmatra uticaj novih tehnologija na sajber bezbjednost, jedna oblast koja nosi značajno obećanje – ali i predstavlja ozbiljne izazove za branioce – jeste razvoj kvantnih računarskih mogućnosti sposobnih da razbiju mnoge algoritme za šifrovanje koji se trenutno koriste.

Kvantni računari imaju potencijal da izvršavaju određene proračune višestruko brže od klasičnih računara, što ih čini idealnim alatima za razbijanje složenih kôdova i drugih kriptografskih sistema koje koriste organizacije širom svijeta. Kako ove mašine postaju moćnije, predstavljaće ozbiljan izazov za tradicionalnu bezbjednosnu infrastrukturu – posebno ako branioci ne uspiju da prilagode svoje strategije u skladu sa tim.

Jedan od ključnih izazova povezanih sa kvantnim računarstvom jeste teškoća u razvoju novih kriptografskih sistema sposobnih da odole napadima koje pokreću moćni kvantni računari. Da bi bili ispred novih prijetnji, branioci će morati da primijene naprednije algoritme za šifrovanje ili razviju nove metodologije za zaštitu osjetljivih informacija od neovlaštenog pristupa. Posljedice razvoja kvantnih računara su dalekosežne, jer mnogi algoritmi za šifrovanje koji se trenutno koriste mogu postati zastarjeli ili ranjivi na iskorištavanje.

Porast kvantnog računarstva izaziva opravdanu zabrinutost za tradicionalne bezbjednosne priručnike, naročito kriptografske oslonce. Postojeće strategije — zasnovane na ljudskim uputstvima, ručnim procedurama i današnjim alatima vještačke inteligencije — postaće nedovoljne u odnosu na prijetnje ubrzane kvantnim mogućnostima, pa zahtijevaju značajno prilagođavanje i prelazak na prilagodljive kriptografske metode.

Kao odgovor na izazove koje donosi kvantno računarstvo, stručnjaci za sajber bezbjednost moraće da daju prednost proaktivnim mjerama za ublažavanje rizika povezanih sa ovom tehnologijom. To može podrazumijevati primjenu novih rješenja ili razvoj metodologija za otkrivanje potencijalnih ranjivosti prije nego što ih zlonamjerni akteri iskoriste. Od posebnog značaja biće i stvaranje algoritama za šifrovanje otpornih na kvantne računare, kako bi se obezbijedila dugoročna zaštita podataka i očuvala povjerljivost digitalne komunikacije u eri kvantnog računarstva.

 

Veća primjena biometrije

Biometrijske tehnologije već dugo imaju važnu ulogu u okruženjima sa visokim nivoom bezbjednosti, poput aerodroma i državnih institucija, jer omogućavaju pouzdanu provjeru identiteta. Razvoj sistema kontrole pristupa zasnovanih na oblaku i upravljanja identitetom danas čini biometriju dostupnom za širu primjenu u različitim industrijama i na velikim razmjerama.

Potrošači su već navikli da koriste biometriju u svakodnevnom životu, bilo za otključavanje mobilnih uređaja ili potvrdu kupovina na internetu. Upravo zbog toga organizacije treba da prepoznaju prednosti uključivanja ovih tehnologija u svoje bezbjednosne okvire.

U poređenju sa tradicionalnim metodama provjere identiteta, kao što su lozinke ili propusnice, biometrijski identiteti donose niz pogodnosti. Oni pružaju veću sigurnost i jednostavnost, jer korisnici ne moraju da pamte složene podatke niti da nose fizičke tokene. Kako se upravljanje biometrijskim identitetima sve više integriše u objedinjene sisteme kontrole pristupa, njihova primjena se širi sa specijalizovanih rješenja na svakodnevne situacije. Takva promjena mijenja način na koji organizacije posmatraju bezbjedan i nesmetan pristup u savremenom digitalnom okruženju.

Pored praktičnih prednosti, biometrija otvara mogućnost za razvoj novih poslovnih modela. Kompanije koje usvoje ovakve tehnologije mogu ponuditi korisnicima brže i sigurnije usluge, čime se povećava povjerenje i lojalnost. Time se stvara konkurentska prednost na tržištu gdje je bezbjednost podataka postala ključna vrijednost.

Istovremeno, širenje biometrije zahtijeva pažljivo razmatranje etičkih i pravnih pitanja. Organizacije moraju obezbijediti da se podaci prikupljeni kroz biometrijske sisteme čuvaju i obrađuju u skladu sa propisima o zaštiti privatnosti. Samo balans između tehnološkog napretka i odgovornog upravljanja podacima može osigurati dugoročnu održivost ovih rješenja.

 

Lažni sadržaj

U digitalnom okruženju povjerenje je nekada bilo podrazumijevano. Korisnici su smatrali da su njihove interakcije vjerodostojne, dok su metode provjere često bile minimalne ili potpuno izostajale.

Pojava tehnologije duboko lažnog sadržaja (eng. deepfakes), sintetičkih identiteta i sadržaja nastalog vještačkom inteligencijom dramatično je promijenila taj obrazac. Nagli porast slučajeva prevare i lažnog predstavljanja razotkrio je ograničenja naslijeđenih metoda provjere, učinivši ih nedjelotvornim protiv naprednih napada.

Širenje duboko lažnog sadržaja otvorilo je novu eru digitalne obmane. Ova tehnologija može manipulisati audio i video zapisima kako bi se stvorile uvjerljive krivotvorine gotovo neodvojive od stvarnosti. Posljedice su značajne za povjerenje u digitalnim interakcijama. Kako korisnici postaju svjesniji mogućnosti manipulacije, raste potreba za snažnijim metodama provjere radi očuvanja vjerodostojnosti.

Sintetički identiteti predstavljaju dodatni problem. Ove izmišljene digitalne persone koriste se za prevare, phishing napade i druge zlonamjerne aktivnosti. Njihova laka izrada otežava organizacijama da pouzdano provjere korisničke podatke, pa je potreba za naprednijim metodama provjere sve hitnija.

Preplitanje duboko lažnog sadržaja i sintetičkih identiteta proizvodi uslove koji ozbiljno narušavaju povjerenje na internetu. Naslijeđene metode provjere, zasnovane na statičnim informacijama poput lozinki ili PIN kôdova, zlonamjerni akteri lako kompromituju koristeći sadržaj nastao vještačkom inteligencijom. Dinamična priroda ovih tehnologija otežava razvoj efikasnih protivmjera bez značajnih ulaganja u napredne bezbjednosne sisteme.

Regulatorna tijela prepoznala su rastuću zabrinutost i zagovaraju obavezne standarde porijekla, koji se odnose na istoriju ili vlasništvo digitalnih resursa. Uvođenjem provjerenih lanaca, vodenih žigova i kriptografskih potpisa, organizacije mogu obezbijediti jasan trag provjere koji garantuje vjerodostojnost i integritet podataka.

Pomak ka tehnički oblikovanom povjerenju ne odnosi se samo na usklađenost s propisima; riječ je i o očuvanju kredibiliteta u okruženju gdje se gotovo sve može falsifikovati. Kako korisnici postaju zahtjevniji, očekivaće od kompanija da pokažu transparentnost i odgovornost u digitalnim interakcijama. To zahtijeva sprovođenje snažnih bezbjednosnih mjera koje garantuju tačnost i vjerodostojnost digitalnih informacija.

 

Tradicionalne VPN ranjivosti

Tradicionalne virtuelne privatne mreže (VPN) već decenijama predstavljaju osnovni alat za obezbjeđivanje udaljenog pristupa između korisnika i unutrašnjih sistema organizacija. Njihova uloga bila je da povežu zaposlene sa mrežnim resursima bez obzira na fizičku lokaciju, čime su omogućavale kontinuitet poslovanja i fleksibilnost rada.

Međutim, kako se sajber prijetnje razvijaju, postaje očigledno da ovakvi sistemi nose ozbiljne slabosti. Krađa ili ponovna upotreba podataka za prijavu, zajedno sa nedostatkom pouzdane autentifikacije u više koraka (MFA), otvara prostor za zloupotrebu i ugrožava bezbjednost čitavih mreža.

Zlonamjerni akteri sve češće usmjeravaju napade upravo na tradicionalne virtuelne privatne mreže (VPN), jer one predstavljaju najlakši ulaz u mreže organizacija. Iskorištavanjem propusta u bezbjednosnim protokolima ili oslanjanjem na ljudsku grešku, mogu za kratko vrijeme steći neovlašten pristup osjetljivim podacima i resursima. Posebno zabrinjava činjenica da kod ovih mreža često izostaje snažna autentifikacija u više koraka (MFA). Bez takve zaštite, čak i najstrože tehničke postavke ostaju podložne zloupotrebi, jer zlonamjerni akteri na različite načine dolaze do važećih podataka za prijavu.

Procjene ukazuju da će najmanje trećina bezbjednosnih incidenata u 2026. godini nastati upravo zbog slabosti i pogrešnih konfiguracija u zastarjelim alatima za udaljeni pristup i tehnologijama virtuelnih privatnih mreža (VPN). Ovakvi podaci jasno naglašavaju potrebu da se organizacije okrenu snažnijim bezbjednosnim protokolima i modernim pristupima zaštiti. Uvođenje autentifikacije u više koraka (MFA) i unaprijeđenih metoda provjere identiteta mora postati osnovni prioritet svake strategije sajber bezbjednosti. Samo tako se može umanjiti rizik i obezbijediti dugoročna otpornost sistema na sve naprednije prijetnje.

Pored toga, organizacije bi trebalo da razmotre prelazak na savremenija rješenja koja ne zavise isključivo od tehnologije virtuelnih privatnih mreža (VPN). Modeli zasnovani na principu “nultog povjerenja” (eng. zero trust) i napredni sistemi za upravljanje identitetima nude višeslojnu zaštitu i smanjuju mogućnost zloupotrebe. Kombinovanjem ovih pristupa sa stalnim praćenjem i prilagođavanjem bezbjednosnih politika, moguće je stvoriti okruženje koje pruža sigurnost i stabilnost, a istovremeno omogućava nesmetan rad korisnika.

 

Evolucija haktivizma

U posljednjim godinama haktivističke grupe sve češće koriste sajber napade kao oblik protesta i odmazde protiv vladinih poteza. Očekuje se da će se ovaj trend u 2026. godini dodatno ubrzati, podstaknut rastućim geopolitičkim napetostima i sve izraženijim sukobima među velikim silama.

Haktivizam je već dugo prepoznat kao sredstvo društvenog komentara i aktivizma, ali današnji obim i raznovrsnost ovih operacija predstavljaju ozbiljan izazov za vlade i dobavljače ključne infrastrukture širom svijeta. Kako haktivisti nastoje da poremete javne usluge i oslabe povjerenje u državne institucije, njihove metode postaju sve naprednije i prilagodljive.

Jedna od ključnih osobina savremenog haktivizma jeste sposobnost da se mijenja u skladu sa globalnim okolnostima. Tokom perioda međunarodnih tenzija aktivnost haktivista naglo raste, što pokazuje da će i u 2026. godini ove grupe nastaviti da koriste sajber napade kao sredstvo protesta i pojačavanja svojih poruka.

Za većinu haktivista cilj nije materijalna korist, već skretanje pažnje na nepravde koje smatraju očiglednim. Usmjeravanjem napada na državne agencije i dobavljače kritične infrastrukture oni žele da poremete javne službe i naruše povjerenje građana u institucije. Posljedice takvih akcija mogu biti dalekosežne – od ugrožavanja nacionalne i javne bezbjednosti do destabilizacije ekonomije.

Pored toga, haktivisti često nastoje da izazovu osjećaj haosa unutar ciljanih sistema. Iskorištavanjem ranjivosti ili pokretanjem koordinisanih napada na više frontova oni nastoje da nadvladaju odbranu i povećaju uticaj svojih akcija. Takvi napadi mogu izazvati ozbiljne poremećaje u oblastima poput zdravstva, finansija i transporta.

Razvoj savremenih alata za hakovanje dodatno je olakšao sprovođenje velikih napada, čak i uz skromnu tehničku pripremljenost. Zbog toga su i manje iskusne grupe danas sposobne da pokrenu razorne sajber kampanje koje su ranije bile nezamislive.

Predviđanja za 2026. godinu ukazuju da će haktivizam nastaviti da se širi i da će postajati sve uticajniji faktor u globalnim odnosima. Njegova evolucija pokazuje da sajber prostor ostaje jedno od ključnih bojišta savremenog doba, gdje granica između protesta i prijetnje postaje sve tanja.

 

Napadi na kritičnu infrastrukturu

Tokom 2026. godine očekuje se da će zlonamjerni akteri drsko pojačati svoje operacije. Državno sponzorisane grupe postaće jedna od glavnih bezbjednosnih prijetnji i javnom i privatnom sektoru, što će predstavljati ozbiljan izazov u zaštiti kritične infrastrukture. Ova prognoza zasniva se na dosadašnjim trendovima, gdje su takvi akteri već pokazali značajan uspjeh u sprovođenju napada.

Kontinuirano ulaganje u kapacitete sajber ratovanja biće ključni faktor daljeg uspona. Tokom 2026. godine očekuje se razvoj i usavršavanje taktika, tehnika i procedura usmjerenih na ciljeve visoke vrijednosti. To će obuhvatati upotrebu naprednog zlonamjernog softvera, phishing kampanja i različitih oblika društvenog inženjeringa. Njihova sposobnost da izbjegnu otkrivanje i pripisivanje dodatno će ih ohrabrivati da pokreću agresivnije i preciznije napade.

Posljedice takvih akcija mogu biti ozbiljne, sa direktnim uticajem na nacionalnu bezbjednost, ekonomsku stabilnost i javnu sigurnost. Sektori poput finansija, energetike, zdravstva i transporta ostaće naročito ranjivi zbog oslanjanja na složene sisteme i međusobno povezane mreže. Ipak, predviđa se da će napadi izaći izvan ovih tipičnih meta i proširiti se na logistiku i proizvodnju, što može izazvati poremećaje u globalnim lancima snabdijevanja.

Logističke i transportne mreže biće posebno osjetljive, jer ciljani napadi mogu dovesti do kašnjenja, otkazivanja ili obustave osnovnih usluga poput dostave hrane, sortiranja pošte i isporuke paketa. Proizvodni sektori suočiće se sa sličnim rizikom, budući da industrijski kontrolni sistemi (eng. industrial control systems – ICS) i sistemi za nadzor i prikupljanje podataka (eng. supervisory control and data acquisition – SCADA) ostaju privlačne mete za zlonamjerne aktere koji žele da poremete proizvodnju ili ukradu osjetljivu intelektualnu svojinu. Nedavni primjeri već su pokazali potencijal za takve poremećaje, a u 2026. godini očekuje se njihovo intenziviranje.

Branioci će morati da usvoje proaktivniji pristup zaštiti kritične infrastrukture. Tokom 2026. godine to će podrazumijevati napredne mjere za otkrivanje i prevenciju, redovne bezbjednosne revizije, penetracijsko testiranje i procjene ranjivosti, posebno za industrijske kontrolne sisteme (ICS) i sisteme za nadzor i prikupljanje podataka (SCADA). Pored toga, prioritet će biti robusno planiranje reagovanja na incidente i obuke prilagođene sektorima logistike i proizvodnje, kako bi se obezbijedila sposobnost brzog i efikasnog odgovora na napade.

S obzirom na globalnu prirodu prijetnji, međunarodna saradnja biće od presudnog značaja. Razmjena obavještajnih podataka i najboljih praksi omogućiće braniocima da prepoznaju nove trendove i ranjivosti, čime će se povećati šanse da ostanu korak ispred zlonamjernih aktera.

 

ZAKLJUČAK

Navedena predviđanja za 2026. godinu pokazuju da se sajber bezbjednost nalazi pred jednom od svojih najdinamičnijih faza. Tradicionalne prijetnje, poput ucjenjivačkog softvera zasnovanog na šifrovanju, gube snagu, dok zlonamjerni akteri sve češće prelaze na krađu podataka i iznudu. Organizacije su primorane da redefinišu prioritete i zaštitu povjerljivih informacija postave u središte strategije. Povjerenje i otpornost postaju ključni pokazatelji stabilnosti digitalnog ekosistema.

Na ovu promjenu nadovezuje se razvoj samostalnog zlonamjernog softvera i autonomnih sajber napada vođenih vještačkom inteligencijom. Softver sposoban da se lokalno prilagođava, bez oslanjanja na komandne servere, kao i sistemi koji samostalno izvode cijeli napad, predstavljaju prijetnje koje prevazilaze tradicionalne metode odbrane. Organizacije moraju da uvedu kontekstnu analizu ponašanja i alate vođene vještačkom inteligencijom kako bi se suprotstavile protivniku koji djeluje u realnom vremenu.

Istovremeno, ugrožavanje lanaca snabdijevanja postaje sve izraženije. Napadi na upravljane pružaoce usluga (MSP) ili platforme softvera kao usluge (SaaS) mogu pogoditi desetine kompanija odjednom, stvarajući domino efekat kroz čitave industrije. Ovaj trend pokazuje da bezbjednost više nije samo pitanje unutrašnjih sistema, već i cijelog ekosistema partnera. Organizacije moraju da razviju stalnu kontrolu nad dobavljačima i uvedu proaktivne mjere upravljanja rizikom.

Na složenost prijetnji dodatno utiče razvoj kvantnog računarstva. Kvantni računari prijete da razbiju temelje današnje kriptografije, čineći mnoge postojeće algoritme zastarjelim. Zbog toga je neophodno ubrzano razvijati postkvantnu kriptografiju i nove metodologije zaštite. Spremnost na tehnološke skokove postaje nužnost, jer bez nje organizacije rizikuju da izgube osnovne mehanizme povjerljivosti i sigurnosti.

Biometrija i lažni sadržaj donose novu dimenziju prijetnji koja se tiče povjerenja u digitalne interakcije. Biometrija obećava sigurniji i jednostavniji pristup, ali otvara pitanja privatnosti i etike. Istovremeno, tehnologije duboko lažnog sadržaja i sintetički identiteti ozbiljno narušavaju vjerodostojnost komunikacije. Organizacije će morati da pronađu ravnotežu između inovacije i odgovornosti, uvodeći napredne metode provjere i standarde porijekla digitalnog sadržaja kako bi očuvale kredibilitet u okruženju gdje se gotovo sve može falsifikovati.

Slabosti tradicionalnih virtuelnih privatnih mreža (VPN) dodatno pokazuju da zastarjela rješenja mogu postati najveća slabost. Sistemi bez snažne autentifikacije u više koraka (MFA) postaju laka meta, pa je prelazak na moderne modele poput nultog povjerenja neophodan. Paralelno, uspon haktivizma ukazuje da sajber prostor nije samo tehničko polje, već i društveno-politička arena. Granica između protesta i prijetnje sve je tanja, pa organizacije moraju da se pripreme na napade koji nisu vođeni finansijskom dobiti, već ideološkim ciljevima.

Najveći izazov ostaje zaštita kritične infrastrukture od državno sponzorisanih napada. Energetika, zdravstvo, transport, proizvodnja i logistika suočavaju se sa prijetnjama koje mogu imati direktan uticaj na nacionalnu bezbjednost i globalnu stabilnost. Odbrana zahtijeva međunarodnu saradnju, razmjenu obavještajnih podataka i stalne revizije industrijskih sistema. Sajber bezbjednost postaje pitanje globalne politike i sigurnosti, a ne samo tehničke zaštite.

Sveukupno, pejzaž sajber prijetnji u 2026. godini traži sveobuhvatan pristup. Organizacije moraju da povežu tehnološke inovacije, unutrašnje mjere i društveno-političku svijest kako bi izgradile otpornost. Sajber bezbjednost više nije samo tehnički izazov – ona je strateški imperativ koji određuje povjerenje, stabilnost i održivost savremenog društva.